Borite se sa hrabrošču, borite se sa čašču... Ali zašto se uistinu borite?

Da bi shvatili naš rat, i zašto se naši vitezovi bore, morate tražiti zaboravljene legende. Korijeni našeg sukoba idu do samog smisla našeg svemira. Svijet kakvog danas poznajemo nije uvijek bio takav.

U vremenu prije vremena kojeg mi poznajemo, postojala je samo jedna misticna praznina i drevne nedefinirane energije. Što je uzrokovalo promjene je još uvijek nerazumljivo, ali drevne energije odjednom su pocele dobivati tvari i oblik. I od tih razvijajucih oblika energije dobile su opasnu stvar, Svijest.

To biće se zvalo Logos, njegova namjera je bila stvoriti odraz sebe. On je oblikovao ono što je kasnije postalo svijet Carnac sa svojim visokoim planinama, dubokim dolinama i plavim nebom. On je prizvao vodu da oblikuje kamenje potopi doline i napuni oceane. Ubrzo je svijet postao prekrasno mjesto, kao tirkizni dragulj koji visi u misticnoj praznini. Logos nije bio zadovoljan time, štoviše. On je osjećao da moraju postojati i drugi s kojima bi podjelio prekrasne rijeke, oceane i jezera. Kamenje i planine su bile velicanstvene ali beživotne.

Pomoću energija s kojima je izradio planine, Logos je stvorio život. Sada je bilo ribe u vodi, drveća da raste iz zemlje. Odmah nakon toga su se pojavile kopnene životinje i ptice da uveličaju nebo. I naposljetku, Logos stvori ljude, koje je stvorio prema svojoj slici. Ljudi su bili kao Logos u tome da su mogli oblikovati svijet da odgovara njihovim potrebama.

Neko vrijeme sve je bilo idealno. Logos, kojeg su ljudi zvali Bogom, je bio sretan i sve što je stvorio i načinio je uživalo u blagostanju u svijetu namjenjenom njima.

Neće dugo ostati tako.

U žurbi da stvori čovječanstvo na svoju sliku, Logos je ostavio dio energije neodređen. Ona leži zaboravljena u najtamnijoj dolini i tamo je ostala tako stoljećima, čekajući svoj red da bude oblikovana u nešto prekrasno.

U početku je bila strpljiva.

"Logos ima poseban plan za mene, mislila je. "Možda nije još odlučio u što me oblikovati."

Medutim, kao i sva bića kojima pokažete privrženost a potom ih napustite, njezino strpljenje je blijedilo i postajalo ogorčeno. Sa umom ne tako drugačijim od Logosova, zaboravljeni dio energije se lagano izgradio u svoj puni oblik. Ne ograničena kao ljudi u svom završnom obliku, malo pomalo se razvila iznad njih. Sa svakom promjenom bivala je sve moćnija, i još ljuča zbog toga što je zaboravljena.

Do vremena kad je Logos pozvao Zaboravljenu energiju, bilo je daleko prekasno. Oblik koji je sam sebe prozvap Pathos` je oživjeo. Rame uz rame Logosu po moćima a bez njegovih strasti. Štoviše, Pathos` je želio izokrenuti sve što je Logos mukotrpno stvarao. Za osvetu, Pathos' je prvo želio načiniti promjenje u svijetu..

Iz Pathosova čina rodila su se 4 godišnja doba, dan i noć, život i smrt. Ovo nije bilo dovoljno Pathosu jer je on želio da Logos osjeti istu bol i napuštenost kakvu je on osjećao. Uzevši šaku pjeska, Pathos je u svako zrno urezao nešto što će se zvati grijesi čovječanstva, puni osjećaja, i impulsa mračnih kao oni u Pathosu. Svako zrno koje je uzeo i umetnuo u ljudsku narav i sa ovim činom ljudi su lagano počeli okretati leđa Logosu. Naučili su što je pohlepa. Žudnja i želja za dominacijom i uništavanjem.

Logosova vizija o svijetu savršenstva za sve vijeke vjekova bola je poljuljana od strane Pathosove uništavačke naravi. Logos je imao moć da nešto stvori ali nije imao moć da nešto obnovi. I dok to nije bila Pathosova namjera, razlika između života i smrti pala je na novog Boga: Božicu života, Akaru.

Akara je bila u konstantnom kontaktu sa svakim živim bićem. Pazila je na starce koji umiru i na njihovo mjesto postavljala mlade. Naučila je shvaćati stvorenja koja su nastanjivala svijet na načine na koje Logos nije mogao. Voljela ih je kao da su njezina. Tijekom vremena ona je osjetla da se Logos sve vše udaljava od svojih stvorenja u tuzi kako su se promjenila, osobito ga je smetala njihova smrt. Akira je strepila kako život nije više tako sretan kao nekada pod vodstvom Stvoritelja.

Ljudi su se nekada molili:

Mi smo tvoja dijeca, Lako zaboravljena, Nemoj nas ostaviti.

"Možda," mislila je, "Bih trebala posvojiti stvorenja da budu moja."

Logos je osjetio Akirine misli, i bojao se da će izgubiti svoje kreacije u potpunosti. Obećao je Akiri da će nastaviti ispunjavati svoje zadaće, te je božica neko vrijeme bila zadovoljna.

Baš dok je Logos ispunjavao svoje obećanje, Pathos se ponovo pojavio. Ovaj put je odlučio oskrvnuti prvo Logosovo djelo, same planine na kojima je Logos osjetio vijetar i dodirnuo oblake. Pathos je prizvao vatre iz dubina, iz same Carnacove jezgre. Užasnut uništenjem svojih voljenih planina, Logos nije mogao zaustaviti Pathosa. Uništavačke sile zapalile su šume i uzavrijele rijeke. Ljudi su ostali užasnuti užasom koji ih je snašao, mnogi su i izgubili živote.

Logos se je opet povukao u svoj očaj i nije više mario za svijet koji više nije bio njegov.

Ovog puta Akira je bila odlučna da preuzme Logosove zadaće i odgovornost. Znala je da se on neće lako odreči svega tog zbog boljitka života. Akira je kula urotu da uništi slabosrčanog Logosa i okrutnog Pathosa.

Akirina želja rezultirala je stvaranjem novog Boga: Cyphera. Ovo biće nije znalo za ništa drugo osim uništenja i prezira.

Akira je otišla do Logosa rekla mu za novoga Boga, "On ima moć da uništava, ništa manje i ništa više. Koristeći njegovu snagu možeš se riješiti Pathosa."

Kada je čuo ovo, Logos je bio oduševljen i odmah je pošao tražiti Cyphera. Dok je odlazio sa snovima o obnovi svijeta kakav je nekada bio, nije primjetio Akirin osmijeh.

Cypher nije bio baš onakav kakvim ga je Logos zamišljao. He was the antithesis of magnificence, frail and worn. Medutim, Logos je vjerovao Božici života i ipak potražio pomoc.

Logos nije znao da je Akira već prišla Cypheru i rekla mu da je u prilici uništiti oba Boga. "Prvo trebaš ubiti Pathosa," savijetovala je Cypheru. "Logos je slab idealist, njega možeš ubiti kad poželiš."

Dok se pripremao za skukob sa Pathosom, Logos je stvorio oblake oko sebe, a potom iz tih oblaka oblikovao mač, toliko lijep da se uopće nije vidjelo koliko je zapravo smrtonosan. Mač je dao Cypheru te su zajedno krenuli na putovanje pprema najdubljoj dolini Carnaca gdje je Pathos obitavao.

Dok su prilazili, Pathos je izašao iz sijene i ponio koplje od posebnog drveta. Ono je isijavala sam život i osjećao se spokoj koji je proizlazi iz njega. Postojao je samo jedno stvorenje koje je moglo načiniti takvo što, i ona je gledala sa udaljenosti.

Bitka je bila žestoka. Nisu izmjenili niti jednu riječ odmah je Cypher započeo napad, Pathos je blokirao napad za napadom. Logos je gledao kako će se borba razviti, moleći se da Pathos pogine. Podjednakih snaga, bogovi su se okrenuli svojim individualnim moćima da ima daju neku prednost. Pathos je uklonio sunce i zvijezde te zavio svijet u tamu. Cypher je bio privremeno zasljepljen. Pathos je zadao udarac, negovo koplje je ozljedilo rame protivnika, te je koplje pocelo sjajiti zeleno. Svijetlo koplja je dalo malenu svijetlost Cypheru koja je bila dostatna da Pathosu odsjće lijevu ruku.

Pathos je grmio od boli, te pao na koljena, životna sila ga je polako napuštala. Dok su ga Cypher i Logos pobjedonosno gledali, suptilne promjene zahvatile su Pathosa i Cyphera. Iako im se izgled nije promjenio, životne sile su zamjenile mijesta, prebacivši se iz jednog u drugog. Pathos je uz pomoć promjenjivačke magije sada postojao u tijelu Cyphera, dok je Cypher sada postojao u osakaćenom tijelu kojega je sam maloprije oskrvnuono.

Cypherov duh je odbijao umrijeti. Našao je vrh strijele odmah pored sebe, uzeo ju i ubo Pathosa te ga uništio.

Pathos je ležao mrtav, dok je Cypher ležeći pored njega isto umirao. Cypher je tada otkrio da je dobio dio Pathosovih moći zbog promjene duša, sada je posjedovao moć da stvara. Sa tom moći načinio je sebi novu ruku.

Potpuno oporavljen, i sa svojim novm snagama, vikao je: "Ponovno sam rođen! Strahujte jer sada mi nema ravnoga!"

Za dokaz svoje snage izravnao je dolinu i napravio spomenik od stakla sa oštrim rubovima, njegovi oštri rubovi su se pružali u svim smjerovima.

S vremenom, ljudi su pohodili spomenik da bi se divili njegovoj konstrukciji i samim time moći njegova stvoritelja, novom Pathos-Cypher biću.

U uznemirujuće nakon bitke izmedu Pathos i Cypher, i stupanja na biće Pathos-Cypher entitet, Carnac sam počeo pokazivati znakove promjena. Cvijeće izgubilo miris, godišnja doba postala nepredvidljiva, te podzemne vode povremeno diže smeđi, kao da zahrđao. I više su promjene koje dolaze.

Sve ove stvari nisu radili Pathos-Cypher. Bio je previše zauzet uživajući pozornost svojom novom pronađenom stvari.

Godine su prolazile, a tijekom vremena čovječanstvo je podijeljeno na šest velikih kraljevstava: ratni huškač Hellsgarem od pustinja, Buegrant sa svojim lukama i brodovima od čelika; bijeli grad Arrdeam, Planisad, poznat po veličanstvenim vršidbama, Brisbia, središte trgovine i konačno El Morad na najudaljenijem kraju svih kraljevstava.

Kao što su kraljevstva formirana, promjene u svijetu utječu ne samo na postoječia stvorenja, nego i na druge stvari. Sa svakom godinom, bilo je sve više i više viđenja ogromnih stvorenja koji su izgledali kao vukovi i medvjedi, ali su strašniji i više nasilani. Još više iznenađuća su bića od kamena i magije. Najgore od svega su animirani leševi savijena na dovođenje cjelokupnog života na razinu onih koji su shvatili: UN-smrt.

Prije dugo, ta paklena stvorenja porasla su na toliki broj da ih čak i ljudski gradovi s njihovim visokim zidovima i nepokolebljivi branitelji nisu mogli otjerati. Prvi je pad bio Planisad, stoga izvori hrane su u ožiljcima. Ubrzo nakon toga, Brisbia i Arrdeam su pali. Čak i moćno barbarsko kraljevstvo, Hellsgarem, nije preživjelo, to su oni koji su spalili vlastiti grad umjesto ostavljajući ga da pada. Preživjeli se ukrcavaju na brod Buegrants napuštaju svoj grad, bježeći za El Morad.

Kralj Manes, vladar El Morada, uzeo je izbjeglice, bez predrasuda. Te mogućnosti da su dobili mjesta u vojsci,da obrane jedini grad koji će tek biti napadnut. Nove battlements su podignute, zalihe su donijeli, i još mnogo oružja su krivotvorene. Građani El Morada određeni su ne dopustiti da njihov grad padne i one koji su već pobjegli su odlučne u svojoj vjernosti svoj novi dom. El Morad je postao posljednje uporište čovječanstva. Ako će biti izgubljena, čovječanstvo će biti osuđeno.

Sedam dugih godina su se borili protiv mase i drugih čudovišta i sve te godine kralj Manes se molio Bogovima, koji kao da su oglušili i osljepili. U međuvremenu, ljudi su izdržali, pa čak i postali jači.

Nakon prve dvije godine borbe, oni u El Moradu su navikli na napade. Njihov položaj je bio jak i poboljšan u načine rata. Na kraju, oni su se usudili avanture izvan sigurnost zidova. Tuneliranje u planine iza grada pod uvjetom metala, drveta i slanje naoružanih grupa u šumama. Hrana je bila problem na početku, ali premještanjem mnogo stanovništva u planine i podzemni svijet, dovoljno prostora je upražnjeno u gradu za usjeve te je na njega posađeno.

Do treće godine, iskusni branitelji počeli su lov čudovišta, a ne da samo čekaju da otjeraju napade. Ovi ratnici su vratili priče, avanture i slavu. Uskoro su te stranke organizirali u ono što će biti poznato kao vitezovi. Oni su živjeli odvojeno od El Morad i posvetili svoj život svojoj dužnosti, neki od njih bi čak i naučili umjetnosti magije i ozdravljenja. Godine su prolazile, a vitezovi rasli u moći.

U zadnjoj noći sedme godine, nešto se izvanredno dogodilo. Crvena kiša je počela padati na El Morad. Daleko, zelena magla se pojavila i bliže gradu. Zvučala je kao upozorenje. Po prvi put u godinama, svi su krenutli prema vratima, a više od jednog su priznali da se boje.

Kralj Manes još jednom molio bilo koga tko je htio slušati.

Ovaj put Bog je odgovorio i pitao: "Što želite od mene?"

"Moj narod umrie svaki dan. Molimo Vas da nam pomognete. "

"Nema potrebe", bio je odgovor.

"Ali, moji ljudi umiru. A sada je to strašna kiša i magla, za koj koji mnogi misle signal da je kraj svega. Zar nema vece potrebe?"

"Nema potrebe".

Odlučan da ih spasi, kralj je molio: "Vi imate moći koliko želite, sve će opet biti u redu, a mi smo vaše ponizne sluge"

"Službenici nisu slobodni od posljedica, i sluge moje će postati. Ovim danom sam vam pokazazao da ne čujem vaše molitve, ali vam kažem da je kraj blizu."

Kraljeva ljutnja je rasla, "Ako nam ne želite pomoći, mi ćemo ispuniti naš cilj, zajedno."

Ali Bog je već otišao. Kralj nije znao ni tko je Bog bio. Da li je bio Logos? Akira? Ili PhatosCypher?

"Mora postojati nešto što možemo učiniti", rekao je jedan od članova vijeća, brišuči znoj sa čela.

Drugi pored njega se trudio suzbiti zijevanje. Bilo je kasno poslijepodne i vođe raspravljaju o prijašnjoj noći, kada je Bog odgovorio Kralju.

Planisadian Lord je stajao i ponovio svoju namjeru o bijegu od zelene magle. "Ne možemo samo ostati ovdje i biti zahvćeni ovim užasom koje je sve bliže svaki dan."

Niti jedan od izviđača se nije vratio, i Lord vjeruje da je najbolje da pobjegne dok još ima vremena.

No, drugi su se složili da bi moglo potrajati par dana da se presele negdje drugdje i da će biti uhvaćeni dok pokušavaju pobjeći i na taj način nemamo ni zaštitu svog utvrđenog grada.

"Ne, mi trebamo ubiti Boga i sve bi trebalo biti dobro opet", rekao je podeblji Erenion, brišući ruke i gotovo kucajući na umornog slugu koji punio njegov pehar.

"Da!" Barbarian se stravstveno složio. "Mi smo bježali prije, a samo smo preživili zahvaljujući tome da stojimo ovdje. Mi smo se borili prije. I tako ćemo se boriti i sada. Neka dođu!"

Vijeće je u metežu. To nije prvi put da je netko predložio borbu protiv Boga. I dok su mnogi od njih osjećali da je to jedino riješenje, bili su voljni boriti se.

"Ti si lud?" netko povikao ", Cypher je Bog"!

"To je Phatos, budalo! Ne varajte se!"

"Mislim na drugog Boga koji je zaista iza ovoga", rekao je jedan manji plemić, jedini poznat koji je za čitanje knjiga nego ništa korisno.

Kralj je stajao. On im je svima rekao, "Mi ćemo ostati, ali se nećemo boriti. Pošaljite po vitezove."

Vitezovi su jahali kroz vrata dvorca usred cjelokupnog stanovništva. Ovdje su heroji legende, oni koji će ih sve spasiti. U svom nedavno oblikovanom oklopu, sa svojim ispoliranim mačevima. Onaj koji ih je vidio vjeruje da će uspjeti.

Blizu tristo jakih, jahali su u potrazi za Bogom. Legenda kaže da je Bog dao izgraditi spomenik od stakla nekada davno i da je boravio u blizini njega.

Vitezovi su jahali u pustinju. U šumama su ubili svako zlo stvorenje koje su susreli, ali oni su malo daleko i između. To je kao da gotovo sva bića koja vitezovi love često preselio drugdje.

Jedne noci val umora prelilo vitezove i pali su u dubok san. Oni su sanjali mjesto u blizini doline, bilo je ljudi tamo. Njihova polu-svjesnom sebe najprije su bili ushićeni, jer su mislili da su dostigli svoje odredište. Dok su došli bliže, vidjeli su očaj na licima ljudi, kako su izgledali umorni, bez trunke radosti u svojoj duši. Realizacija osvanula na sanjanje vitezova: Ovdje je bio brlog Boga i onih ljudi koji su bili njegovi subjekti klanjanju, ali su mu robovi. Htjeli su prići bliže, ali kako su se približavali spomenik nisu osjećali nego su htjeli ruku posegnuti i blokirati njegov pogled. San je završio, ali oni nisu micali do jutra.

Dok je vitezove zabrinjavalo ono što su vidjeli, bili su odlučni. Još važnije, njihovo znanje nije toliko ograničeno sada. Oni su bili usmijereni prema zapadu kao da su znali da je, gdje je morao biti. I u njihovim umovima i srcima zazvonio je stih koji je nekako došao do njih kao rezultat sna. To je davno zaboravljena molitva:

Mi smo vaša djeca, Iako davno zaboravljena, Nemojte nas napustiti.

Vitezovi su jahali danima bez zaustavljanja. Ni oni ni snjihove životinje nisu osjećali glad ili umor. To je bio san. I molitva. To im je dalo snagu. Oni su jahali dok fantastičan prizor nije došao na pogled: veliki spomenik koji sijevahne poput dijamanta. Čak i nakon što su ga vidjeli izbliza u snu ih nisu pripremili za veličanstvenost pred njima.

Ipak se činilo da doći neprohodne barijere, uz spomenik samo s one strane. Nije bilo ničega, i konji su odbili ići dalje nevidljivom linijom. Čak su se i vitezovi našli u tom stanju nemoćni da prijeđu tu liniju. Kao da ih je želja napustila kako su se približavali toj zoni.

Do podneva, nitko nije prošao, ali teren se mijenjao. Šume i trave koja ih okružuju počelo se otapati kao da je to ništa više nego iluzija. Tlo se sušilo tako brzo da je počelo pucati. Odjednom, zemljište na kojem su vitezovi stajali popustilo je i pali su u veliku pukotinu.

Mnogi su ozlijedeni kako su padali a neki su izgubili i svoje živote. Preostali vitezovi našli su se u špilji okruženi svakakvim čudovištimas kojima se nikada nisu suočili, s neke nikada prije nisu vidjeli. Ovo je mjesto gdje su loše stvari iz šume otišle.

Stalno iznad njih je bio Phatos-Cypher.

Vitezovi su napadali sa svih strana. Napravili su krug od štitova, zadržavali su neprijatelje što su bolje i jače mogli dok su štitili ozljeđene i iscjelitelje u krug.

Vitezovi su bili vješti u ratu, ali kako je bitka trajala, njihov broj se smanjio. Činilo se kao da nema kraja napada neumornih neprijatelja. Kada su vitezovi pali na manje od pedeset članova vojske, zvijeri su zaustavile svoje napade. One su se povukle nazad kako bi pristupio Pathos-Cypher. Bog je htio da ga smrtnici vide prije nego što svi stradaju. Vidjevši ga izbliza po prvi put, vitezovi su shvatili što je to Bog bio zapravo. Osim divovskog oblika, izgledao je malo bolje nego neki starac. Nije bio žestok ratnik kakvog su svi očekivali.

"Dobrodošli vitezovi, vidim da ste već umorni," rekao im je rugajući se.

Vitezovi nisu odgovorili. Umijesto toga, oni su skloni mačevanju, svaki je odabrao svoj cilj i zabili svoje oružje kroz cilj. Oni su daroviti u tome da svi skupe svoje ovlasti u jedan moćni napad. Napad je bio toliko žestok da je Pathos-Cypher mogao samo gledati kako zvijeri umiru. Ljudi su bili izgubljeni ali nakon što je sve bilo gotovo niti jedno stvorenje nije stajalo a oni koji su još uvijek bili živi ležali su u svojoj krvi nemoćni na podu špilje. Preostali vitezovi okružili su Pathos-Cypher-a.

Ali poraziti Boga pomoću fizičke snage i malo magije kojom su mogli upravljati je obična glupost.

Ipak, nešto su morali probati.

Patos-Cypher znao da je jači od mačeva i magije, i nije se bojao. Mahnuo je rukom, a leševi poginulih vitezova su padali okolo. Uskoro ustane ponovno, i zakolje njihove braću odjednom. Kao pravi zombi zatvori svoj bijedni prsti na pali mač, i vatrene riječi ispali u svijest živih vitezova.

Počeli su pjevanje molitve koja je došla do njih u snu.

Mi smo vaša djeca, Iako davno zaboravljena, Nemojte nas napustiti.

Sve više i više svojih palih braće stajali su i naoružavali se. Nikada u svom životu vitezovi nisu pretrpjeli taj strah, osjecaj kao nadu. Nastavili su.

Mi smo vaša djeca, Iako davno zaboravljena, Nemojte nas napustiti.

Glasnije i glasnije riječi su odjekivale kroz špilju, odjekujući izvan nekadašnjih gradskih zidina.

Mi smo opet s vama, Možete nas čuti, Poslušajte naše izjašnjenje o krivnji.

Patos-Cypher, nehatan njihovom mizernom molitvom, spali njihove moći. Ipak, vitezovi ostali čvrsto.

To je blizu kraj, Želimo vratiti ono što je nekad bilo, Dobrodošli nas kuci.

Poput munje, bljesak prošaran s neba. Logos, Stvoritelj, podigao silan luk i pusti letjeti vijak življenja energije potaknuta molitvom za spasenje i neku zelenkastu magičnu moć. Vijak udario nevjericom Pathos-Cypher-a u njegovo ispleteno srce.

Uz posljednje njegove suštine, Patos-Cypher prokle vitezove, "Svatko tko je progonio mene biti će proklet s mojim crnom krvlju!"

Uz sjaj koji bi oslijepio sve što nije blagoslov Logos-a, Patos-Cypher eksplodira u svjetlost koja je tada bila poslana na mističnu prazninu.

Dva glasa tako puna ljubavi, rekli su, "Vec dugo vremena smo bili na našem putu natrag do vas. Dobro došli doma."

Neki od vitezova šapnuo je ime, "Logos".

A nekoliko je promrmljao, "Akara."

S porazom Pathos-Cypher, crvena kiša je prestala i zelena magla se podignula. Pobjedonosni vitezovi jahali su kući gdje su našli cijeli El Morad u slavlju. Rat koji je trajao sedam dugih godina napokon je završio s pobjedom. Priča o moćnim vitezovima brzo se proširila među ljudima. Podignuta su svetišta i hramovi posvećeni Logosu i Akiri. Mnogi znanstvenici raspravljali su samo o tome kako su se ta dva Boga ujedinili. Što se otprilike dogodilo?

Čovječanstvo je pocelo ponovno napredovati i nitko se nije sjetio da Patos-Cypher obećao osvetu kroz strašnu kletvu.

Sada kada je vladao mir, mnogi su se odvažili iz grada. U početku, male farme nicale su samo izvan zidina i kruništa, koje su ih nekada štitile. Kasnije, plantaže su produžene dalje van, uzgoj usjeva svake vrste. Naselja za podršku poljoprivrednicima namnožile. Stanovništvo se premjestilo i civilizirani svijet je proširen.

No mir u El Moradu nije dugo trajao.

Vitezovi koji su započeli novi život dobili su djecu, a djeca nose prokletu, crnu krv Pathos-Cypher.

Zlo koje se nalazilo u crnoj krvi izazvalo je bolest kod ljudi i kuge u Kraljevstvu. Ljudi su ogorčeni kada su saznali uzrok ove bolesti. Neki od te deformiranie i zastrašujuče djece poslana su u pustinju, a neki su morali živjeti u mraku i vlažnoj kanalizaciji grada da bi sesakrili od javnosti. Ljudi su tu prokletu djecu nazivali Tuareks.

Svećenici El Morada zarobili su Tuareks, vjerujući da su oni zlo. Djeca vitezova sada su živjeli kao robovi u El Moradu, grad svojih roditelja se spasio.

Uskoro, jedan među Tuareks odlučio je izvaditi svoju vrstu iz ropstva. On se borio da ih dovedu na mjesto gdje oni ne bi živjeli u stalnom strahu i sramu. On je učio Tuareks borbene vještine i kako preživjeti u divljini. Njegovo ime je Zignon, heroj i duhovni vođa Tuarek. Zignon je nastavio voditi svoje sljedbenike prema sjeveru. Uz put, oni su se morali stalno boriti protiv preostalih sluga Pathosa, kao i El Moradovih vojnika koji su ih progonili.

Često izgladnjeli i uvijek drhtajući od hladnoće, oni su slijedili Zignon dalje prema sjever. Oni su prešli planine Eslant, koje su rekle da će biti kraj svijeta. Na ledenoj ravnici preko planina je Luferson Castle. To je isto mjesto gdje Patos započeo uništavanje. To je sigurno od El Moradovih vojnika, i tako Zignon osniva Kraljevstvo oko Luferson Castle. On je njegovo Kraljevstvo prozvao narod Karus. No, puno Tuareks je umrlo jer se nisu mogli prilagoditi oštroj klimi i mnogi od onih koji su uspijeli preživjeti zamjerilo se Zignonu što ih je doveo na ovu zlu zemlju.

Zignon je molio Logosa da spasi Tuareks ali Logos nije odgovorio. Logos nije stvorio te promijenio, on je stvorio ljude. Iako djeca ljudi i potomci herojskih vitezova, Tuareks su bili ignorirani i osjetili su se izdanim.

Medutim, jedan Bog je odgovorio na Zignonove molitve. Ona nije rekla svoje ime, već se samo nasmiješila i rekla, "Moja shema napokon se okrenula istinu. Sada i ja imam svoju jecu."

Uz tu misterioznu Božju podršku, Zignon je obećao da će svrgnuti El Morad u osveti za poniženje i tlačenje koje su on i njegova vrsta pretrpijeli.

I tako, Zauvijek rat je počeo.

Mnogi junaci su se borili i umrli u Zauvijek ratu izmedu Karusa i El Morada. Ovaj El Moradov mađioničar je bio poznat po neustrašivim naprijedima za borbu, i mogao se čuti plač, "Za Logosa!" Ronark je sve neprijatelje koji su mu se usudili suprotstaviti desetkovao sa svojom neusporedivom tehnikom magije, čak i najveći heroji sa besmrtnom slavom su smrtna tijela.

Gdje je svemoćan mađioničar rekao da su propali u borbi u njegovu čast je bio kršten "Zemlja Ronar". Medutim, Ronark ne pada. Božica Akira, svjedoči kako Tuarek nije bio u mogućnosti da ga porazi, ukrade ga daleko od dvoboja te ga zatoči u magičnu sferu. Ronark je dozivao Logosa pomoć, ali se činilo da nije čuo njegove molitve . Unatoč tome da se osjećao napušteno od Boga svoga, Ronark volju i vjeru u Logosa ne može slomiti. Konacčo, jedne noći, Logos je došao Ronark u san kao vizija i blagoslovio Ronarka sa sposobnošću da apsorbira njegovu magiju stanica i sadrži njegovu moć unutar svog tijela. Nakon buđenja, Ronark je namjerio početak magične riječi koja će ga osloboditi. Nakon što je mnogo vremena prošlo, Ronark je napokon u mogućnosti da u potpunosti apsorbira njegovu čeliju i pobjegne Akiri. Nakon što je snagua moćnog Boga i močne čarolije u njemu, Ronarkovo tijelo je ovjekovjećeno i on je pretvoren u Boga.

Sada, Zauvijek rat ponovo bjesni u zemlji Ronark. Nešto progoni narod El Morada i Karusa. Snažan glas koji se dizao iznad buke krvavih sukoba je nagovijestio:

"Pazite, Akira! Vašim trikovima ste me odveli iz bitke, ali vaša magija učinila me Bogom! Carnac, Bog vitezova postoji! Svi moraju doći i boriti se! "

Ronarku je njegova transformacija dala besmrtnost, ali ga to ne čini svemoćnim. Mogao je ubiti najmoćnije prvake Karusa, i više njih odjednom, ali čak ni on nije mogao izdržati cijelu vojsku. Uz žestoke taktike i discipline, Karus je bio u mogućnosti poraziti Ronarka, ali svaki put besmrtna energija unutar njega će ga uskrsnuti. Svako uskrsnuće je muka i Ronark je postao ljut na Logosa za beskrajno nanošenje boli, i na Akiru zato što ga je zatvorila. On je vidio svoju besmrtnost kao bolesnu šalu, umjesto blagoslova, a ponekad je čak želio i destruktivne moći Cyphera ili Patosa.

Ronark je počeo sondiranje mistične praznine, osjećaj za bilo koju preostalu moć od uništenja Cyphera i Patosa, lov za to strašnu moć. Noćima i tjednima je tragao, ali nije uspio ništa pronaći. Onda, jedne noći, prije nego što je sunce počela izlaziti, pronašao je - ne u nebesima kao što je očekivao, nego u dolini El Morada gdje su vojnici bili sastavljeni za bitku. Ronark je zaurlao s trijumfalnim zadovoljstvom, jer na kraju je mogao imati moć koju je tako dugo tražio, i slomio Karus jednom za sve. Danas će biti početak njihovog kraja, a onda će riješiti svoje prigovore s Logosom.

Kad je sunce presjecalo planine, Ronark projuri kroz redove El Morad i u središte bojištu. On je izazvao Karus vojsku, vikajući kako će njegove krajnje moći sve uništiti i donijeti isti bijedan kraj njihovim obiteljima. Karus je rekao ljudima da ne slušaju, i s jednom namjerom oni jurnu na Ronarka, s namjerom da ga sruše dolje opet. Kako su ga zatvorili, Ronark se obratio svojim zemljacima i zapovjedio im da se povuku, oni su bili svjedoci najvećeg ratnog djela koje će svijet ikada vidjeti.

Ronark je ubijen još jednom.

Njegovo uskrsnuće bilo je bolnije više nego bilo koji drugi put. Nadalje bijesan da mu je trebalo otkriće moći potpunog uništenja bila je samo iluzija, Ronark je shvatio da je ono što je pronašao bio samo mali dio Cyphera i Patosa. Ronark odmah stade o zadataku pronalaženja i prikupljanje svih dijelova njihovih moći koja je bila raspršena diljem zemlje Carnac. To je bila apsorbirana kao svjetlo biljke, koja su pak progutala stvorenja. Ronark svojim pronalaženjem nije mogao jednostavno uhvatiti snagu stvorenja koja su je uzimali, morali su biti ubijeni. Tako je zapovjedio svojim ljudima da ubiju bez odustajanja, znajući da bi uz njihovu pomoć na kraju uspijeo apsorbirati sve energije.

Osjetivši da Ronarkova moć raste, Logos i Akira ostali su bez izbora nego da se prožeti drugog, suparnika, s istim sposobnostima kao i opsjednuti Ronark. Njima je potreban taj drugi da imaju moć da pobijede Ronarka i još ne posjeduje želju da ih uništi. Našli su Girakona, mladog ratnika neporaženog u borbi, željan za osvetom Ronarku, ali ne i ambiciozan za apsolutnu vlast. U bitkama na Ardreamu je postao poznat po svojim žestokim sposobnostima da ujedini svoje ljude i prevlada svoje protivnike, čak i pod nemogućim izgledima.

Girakonova majka bila jedna od prvih Pury Tuarek koji su pobijegli iz El Morada, a on je odrastao znajući da su on i svi njegovi ljudi bili na rubu uništenja. Girakon je kao svoj cilj uzeo konačno oslobađanje svog naroda od El Moradve tiranije i nepravde - mnogi njegovi vršnjaci taj cilj smatraju slabim. Oni su željeli potpunu pobjedu nad El Moradom i obrat u njihova bogatstva. Girakon je jednostavno želio mir, ali to je bilo prije Sharine Raids. Njegova majka, zajedno sa stotinama njih, brutalno su ubijeni. El Morad zove Sharine Raids "čiščenje zemlje", ali Girakon to zove kao poziv za potpunu i izvršenu osvetu. Od tog trenutka, Girakonova odlučnost da se riješi svijeta svojih tlačitelja postala je hladna i tvrda kao duboki led što dostiže sjever.

Da bi bio kao Ronark, Akira je dala Girakonu besmrtnost a Logos mu je dao istu moć - upijanja čarolija. Oni su zapovjedili Girakonu da izvidi i apsorbira što je više preostale snage iz Cyphera i Patosa što je god moguće preuzeti. Oni su usmjereni da ubiju sve Karus stvorenja u nadi da će Girakon biti u stanju apsorbirati izloženu moć prije Ronarka. Njegova snaga je rastla brzo, i on se nikada nije zaustavio u potrazi za rasutim komadićima snage.

Ako će Forever War biti žestok i neprestana bitka za osvetu, nastat će bijesana oluja potaknuta apsolutnom potrebom za opstanak ... tko izgubi, propasti će.

Uz svaki zdrav vitez klanja stvorenjima na oslobadanje tragovima patetike "i Cypher je esencije, kako Girakon i Ronark brzo ojacao. Ipak, neki su zabrinuti o tome kako su junaci povećani na vlasti. Uz svaki dobitak, Ronark pomahnitao za više, činilo se kao da ga nije briga za ništa drugo. Girakon, za razliku od samog sebe, prikazuje agresiju prema svojim ratnicima. To je šapnuo u leda sobe i tamne kutove da postoji nešto upleteno i krivo u moći koju su heroji upijali.

A onda posljednji komadići Patosa i Cyphera su upijeni. Girakon i Ronark bili su previše ravnomjerno podudarani za jedno nasilno izvući energije od drugih. Oboje su mogli predvidjeti konačnu bitku koja će odlučiti njihove sudbine kao i sudbine njihovih naroda. Sa strašnom odličnošču, sa svake strane položio planove za ono što su znali bi se najviše definiralo događaj od leta za Maradon.

Tjednima, vojske El Morad i Karus su se borile. Ardream i Ronark Land svjedočili su začaranoj bitci, mržnja jedne strane za drugu se i dalje gradila dok su se obje vojske okupili na suprotnim stranama Lunar Valley. Kad su se sukobili, rika koju su pustili dosegla je čak i Akara i Logos, koji su gledali s neba.

Usred najteže borbe, Ronark i Girakon su se susreli. Oboje su pozvali ovlasti pakla da spali i zamrzne druge, ali to je daleko od onoga što je potrebno da ih uništi. Sljedeći trenuci su zamučenja na tlu i potres te začarani vrisak izvanzemaljskih bića od leda i vatre. Bitka je započela na centru kao dvoboj, polako rotirajući u masivnim vrtlog borbe.

A onda je Ronark zadao kritični udarac. Girakon je posrnuo, te je trenutačno otvaranje bio njegov pad. Ronark je zadao završni udarac, u objavljivanju moći sadržanom unutar Girakona. Kako Ronark apsorbira moći, promjene su ga sustigle. Potamnio je. Izgubljene moći Patosa i Cyphera ponovno su se našle i stekli neki oblik svijesti Ronarkovu tijelu. Patos-Cypher entitet je opet cijeli.

Odjednom, glasnici Pathosa ostvaruje i okružuju Ronarka. "Napokon smo te našli, gospodaru. Nismo te mogli naći tako dugo. Okupili smo anti-energije kao što si zapovjedio. Čeka vas na tvoj zahtjev u Crystal u Moradon." Podanici Pathosa su izvučeni na bit njihovog bivšeg gospodara. Ronark zove s glasom koji se čuo u cijeloj Adonis: "Čujte me, ljudi Carnac! Danas ću zahtijevati moju zakonitu moć. Za Moradon!"

Kad je stigao, Ronarka su proveli ravno do ogromnog kristala u središtu grada. Glasnici su se pojavili kako je počeo čaroliju da bi se apsorbirale energije sadržane u njemu. U pokušaju da ga zaustave, vitezovi napadali Glasnike, u nadi da će razbiti njihovu liniju i ubiti Ronarka, ali nisu imali šanse.

Usred kaosa koji je uslijedio, hladan glas Akire odjeknula "Necu dopustiti da uništite moj narod. Danas ću vas zatvoriti za svu vječnost!" A svijet okrenuti u vatru.

Vulkanska stijena iz rastaljene jezgre Carnac eksplodirala je iz zemlje, u velikom broju, a svi su pali na Ronarka. Njihova kombinacija možda je previše čak i za njega pridržavati, a on je nestao pod njihovom drobljenjom masom. Oni su ga vukli dolje, spaljivanje kroz bezbroj slojeva, koji vodi duboko ispod površine.

Nakon što se zatvorilo tlo, Akira unosi u zemlju čist život i zadržala je Ronarka u zatvoru. U svojoj žurbi, međutim, ona je zanemarila pratiti zapovijedi vulkanskim stijenama. Bez smjera, oni su bezumno opustošile cijeli grad Moradon. Uz užas, Logos je gledao kako se događaji razvijaju. On krivi sebe, jer je to bio rezultat njegovim spletkama s Akirom. Još jednom njegova stvaranja su se raspadala, i Moradon je dokaz te propast. Kajanje ga je pozvalo da se povuče u mistične šupljine, ali osjećaji krivnje su ga prisilli obnovi Moradon.

Zemlja je rekonstruirana, obnovljene biljke, stvorenjama dana novia mjesta da lutaju. Novi grad je bio sastavljen iz dubine zemlje, najčišćih minerala koji se koriste za kovanje zidina i kula. Velika ulica je otvorena za ogromna dvorišta za montažu najboljih heroja Carnaca. Da bi se vidjela obnova trgovine, Logos je imenovan Kaishan, a pod njegovim vodstvom Moradon će prosperirati. Kada se nekoliko dana kasnije vratila Akira, vidjela je sve to što je Logos učinio, i razljutila se. Činilo se da joj Logos spletkama želi uzeti vjernost ljudi. Za te planove, Akira ubrizgava čistu snagu samoga života u Centru Artifakt dvorca u Delu, stvarajući neodoljivu privlačnost svim vitezovima. Osim toga, počela je nagrađivati borbe za kontrolu dvorca. Nepoznati vitezovi su sada mogali rasti u Delu.

Kada je Akira posjetila bojište gdje je Girakon pao, istaknula je zabrinutost da nije oživio. Nasilje u kojoj je bit Cyphera i Patosa ostalo Girakonu je izgorjelo. Njegovo tijelo je još uvijek besmrtno, ali njegova bit je otišla, on nikada neće biti isti. Akirina je bol bila jaka, ali njezin bijes još jači. Kao jedan, mase mrtvih Karusian vojnika oko nje zaobljena na život, prožet snagom koju je ona zapovjedila. Ali joj je užas, Girakon ostao i dalje. U očaju, ona pozvove posljednje ostatke drevnih duša dugo položenih na počinak te ih usredotoči na njegovo tijelo. Ona ne bi izgubila ovog junaka.

Duboko ispod površine Carnac, Ronarkov zatvor je bio potpun. Zidovi su bili živi. Oni su ga gledali s beskrajnom strpljivošću, izračunavajući kako bi mogli brojajući svaki njegov pokušaj bijega i pokušaj koji je učinio. On je pozvao svoje ovlasti uništenja i smanjivao kolosalne volumene stijena, ostavljajući špilje koje bi mogle biti kuće najvećih antičkih gradova. Njegove moći promijene pretvorile bi kamen u vodu, koji bi iscrpio masivne pukotine isklesane za njegova razaranja, ali kamenje je opet raslo. Uvijek je rastao natrag. Akira je stvorila neprirodan savršen zatvor.

S vremenom, Ronark je otkrio da može samo dotaknuti površinu Carnaca s blagom viticama njegove moći. Žive stijene nisu mogle vidjeti ga u odredenim ovlastima, pa će se pretvarati da spavaju. Svaki put kad bi stigao do površine, Glasnici Pathosa bi čpojuriti do te točke, nestrpljiv da čuje riječ Gospodara svojega stanja. Tijekom tih kratkotrajnih susreta, Ronark je naučio od vanjskog svijeta.

Akirini napori da uskrsne Girakon napokon su uspjeli. Hodao je opet, iako je njegovo tijelo teške dobi i njegov duh za osvetom je otišao. On se ne sjeća puno toga, ali ono čega se uspio sjetiti imalo je tamnu stranu. Ponekad, kasno noću kada je zraka još bilo, on je osjećao neobjašnjivo povlačenje u određenom smjeru. On nije razumio zašto, ali bilo je nešto poznato i umirujuće u moći koja ga je stvorila.

Akirin je plan bio jednostavan, ali dubok: liječiti Karusian vitezove i gledati ih stalno i zasuti naporom El Morad snaga. Bez prvaka ili Boga da im pomogne, da nemaju šanse. I na kraju, njen će narod konačno preokrenuti svoje bogatstvo. Svi u El Moradu će biti robovi. "Ovo je moje vrijeme. Ovo je moj svijet. I moj narod će konačno dobiti slavu koju zaslužuju."

Kroz Glasnike Pathosa, Ronark je čuo neumorne Karusian vitezove, i on je mogao raspoznati Akirine namjere. Znao je da je njegovom narodu jedina nada ležala u njegovom bijegu, pa je skupio pronalaženja slabih točka u njegovom zatvoru. Bilo je dugo, teško se borio za zadatak, ali on je znao da su žive stijene morale imati neku slabost. Kad bi jednom pronašao, on bi imao dostavu svojih Glasnika bilo koje pomoći izvana koja mu je potrebna.

U početku, Akirin je cilj bio jednostavan: dovesti do pravde stanje svojega naroda, Karus. Njezina jedina svrha bila je namijenjena da im pomogne si uzmu dovoljno zemlje od El Morad i živjeti napredan život i biti u stanju obraniti se. Stvari se se promijenile.

Prva bitka je bio put, s mnogo El Moradovih žrtava, a uzastopne bitke dale bi sve veći pokolj. Pokolj na bojištu je neočekivani učinak. To je objavilo veliku količinu životne sile koju je Akira bila u stanju manipulirati, i zapravo, ona je otkrila određene radosti u promjeni samog tkiva života. Doista, kako je išla za osvetom osvetom, njena želja je postala sustavno uništenje El Morada.

I razaranje je počelo. Sve do zidina El Morad Castle, slično kao i u ranim danima, postao je posljednji bastijon sve-ali-poražen narod.

Jednog dana ... ili noći... on nikada nije mogao reći razliku, Ronark počeo dugi, naporan zadatak bez utjecaja nit snage se kroz žive stijene svoje tamnice. Vrlo polako, namjerno je osjećao put do površine, i odjednom je počeo signalizirati svojim glasnicima. Baš kao što je počeo primati riječi kojima se Akira kretala na El Morad Castle, masivne povratne informacije od neobicne moći kroz svoju dragocjenu vezu s vanjskim svijetom. Bez vremena za reagirati, sve je zasljepljujuće bijelo.

Došlo je do intenzivne topline. I gori. Njegove oči su ga počele boljeti. Uz početak, Ronark je shvatio da je sunce bilo izvor njegove neudobnosti. Prikupljanje njegovih brzih misli, on je počeo istraživati njegovu užu okolinu, u potrazi za onim što je on očekivao da će biti neki bolestan dio zatvora. No, tu nije bilo zidovova ni zamki. Ništa nije krivo ... osim cool praznine koja se činila da apsorbiraju njegov tok moći.

Stan na leđima, Ronark spušta glavu da padne na taj način da bi se mogao suočiti sa izvorom praznina. Tamna slika, čak i u sunčano podne. Trenutak kasnije, slika glatke ruže i zakorači prema njoj, pružajući ruke. Šljuncanim debelim glasom s nepoznatim naglaskom rekao: "Dodi. Postoji puno toga da se napravi. Možete uživati u ovome."

Ruka je oštra, jača nego što je očekivao, a to ga lako podigne na noge. Tamni stranac promrmljao nešto sebi u bradu, i u njegov interes njih dvoje okruženi mutnom maglom .... A onda je osjetio kako mu se kosti tresu od utjecaja katapulta školjaka zakucavanja na zidove El Morad Castle. Tamni stranac se okrenuo prema svjetlucavom prostranim Karus ratnicima kako marširaju prema zidovima i na mirnom glasom rekao: "Tako je došlo do toga."

"Akira je radila ono što je izričito zabranio Logos. Ona je aktivno angažirana u ubojstvima tako da ona može manipulirati objavama u toku života. Njezino djelovanje tako je oslabljeno vezama u ovom svijetu da sam ga osjetio čak i ja iako je moje zemljište dalje. Ako ona bude uspješna i danas pretpostavljam da će biti malo, čak i Logos može učiniti nešto kako bi se sprijećio raspad postojanja Carnaca. "

"Ako ste imali pritužbu protiv Akire, mogu li vam predlažiti da upregnete taj bijes. Bit će ti potreban jednom. Akira nije beznačajno sitna božica kako smo ju doživjeli. Narasla je velika u moći, i ona je opijena njome. Danas se ne borimo samo za svoj narod. Danas se borimo za cijeli Carnac. "

Tada je Ronark primijetio da je njegov tamni pratilac bio samo crtež u svjetlucavoj kugli između njegovih ruku. I sa dodirom sa svojim debelim prstima crvenom vrpcom počeo je tkati put do središta, ali prije nego što je mogao shvatiti što je to bilo, njegov prijatelj okrenuo i bacio preko zida u nadolazeću Karus vojsku.

Ronark je znao da bi on i njegov tamni prijatelj mogali zaokupirati Akiru, ali u kombinaciji bijesa svih Karus usmjerena na konačno uništenje El Morada zahtijevati će da odbije trenutnu hrabrost. Poželio je biti sa svojim vitezovima u toj prvoj liniji, eksplozivnog sukoba kada se borbena linija zatvara. Prije nego što je više mogao biti u toj zamisli, Akira je oslobodila oluju punu bijesa isključivo na njega. Samopouzdanje i odlučnost kao kad se pojavio je uništena, i još uvijek zaostaje sumnje da mu je dragi Carnac mogao biti spašen.